Hej, sigurno se pitas zasto ti pisem nakon svih ovih godina, ali morao sam ti se javiti, trazio sam te, u nasem gradu, odavno vise nisi tamo. Cuo sam da si me cekala, ali da si tamo negdje daleko krenula dalje. Nedavno sam nasao onu nasu jedinu sliku, nastala je one veceri, sjecam se te veceri smo se morali rastati, nismo znali ali smo osjecali, grlili smo se kao da je posljednji put, i bio je. Nadam se da si uspjela ostvariti sve ono o cemu si mastala, da si voljena svaki dan, svakog sata, i svake minute. Da li smo bili pravi u pogresno vrijeme? Ili je vrijeme bilo pravo a mi pogresni? Ne znam da li ces ovo procitati, ali ako budes citala, moras znati da mi mnogo nedostajes, javi se nekada, sa vremena na vrijeme, i pricaj mi o tome kako si me uspjela zaboraviti.
D.
Some people turn sad awfully young. No special reason, it seems, but they seem almost to be born that way. They bruise easier, tire faster, cry quicker, remember longer and, as I say, get sadder younger than anyone else in the world. I know, for l’m one of them.
— Ray Bradbury, Dandelion Wine
(via differentemotions)